Dame koje žive za – vjetar u kosi, miris benzina i zvuk motora

Jasna

Jasna Debeljak

Možda i nerado, ali priznat ćete da na prostorima Balkana još uvijek predrasude grade stavove i mišljenja velikog broja ljudi, ili djelimično utiču na ista. Lično nisam osoba koja je sklona tome da kreira mišljenje na osnovu strašnog suda većine, ili onih najglasnijih, te vođena ličnim nagonom poželjeh napisati priču o dvije dame koje sam nedavno upoznala.

One su žene, zaljubljene u velike i brze motocikle. Jedna je profesionalni vojnik u Sloveniji, a druga u javnoj instituciji u BiH obavlja posao odnosa sa javnošću, obje uživaju u istom – motorima.

Bilo da ste po vokaciji doktor, advokat, građevinski radnik, vojnik…, ljubav prema motorima se prosto desi.

Iskusni kažu da ko jednom sjedne na motor više mu nema drugačijeg života – osim onog na putu!

sladja-jasna

Slađana Subotić-Damjanović i Jasna Debeljak

Jasna Debeljak iz Slovenije: «Nema povratka na staro kad benzin, asfalt i vjetar uđu pod kožu, u vene. Kad ne voziš da bi stigao, već da bi vozio.»

Ljubav prema motoru dijeli sa svojim suprugom. Oboje voze Harley Davidson. Ponosno pokazujući Harley 1800, ističe da njen motor teži čak 320 kg, a ona u super formi i liniji ima tek 50. Vjerujem da svima pada na pamet samo jedno logično pitanje – Kako tako naočigled krhka dama, upravlja i kontroliše mašinu težu čak 6 puta od nje?

Radost i ponos zbog ljubavi prema ovom džinu od motora, upoređuje sa onom najbližom, djecom. Iako se bavi vrlo ozbiljnim zanimanjem, pripadnik je vojske posljednjih 16 godina, motor je njen stil života već cijelu deceniju.

Jasna-1

Jasna Debeljak

Jasna smatra da je u 21 vijeku ipak prednost, uprkos predrasudama, biti žena i voziti motor. Međutim, kako ističe, motor ne vozi puno žena.

Iznenađenje pokažu gotovo svaki put i granični policajci u zemljama regiona kada ju vide.

Ukoliko si zaposlena žena, a potom i supruga, obaveze se naravno udvostručuju u odnosu na život samca. Međutim, kaže da sa lakoćom sve postiže, a onda odušak i relaksaciju nalazi u vjetru u kosi kada sjedne na motor.

«Mi vrlo često putujemo van granica naše zemlje, svaki vikend smo na putu, ja nijedan vikend od početka aprila nisam bila u Sloveniji. Putujemo u Hrvatsku, BiH, Srbiju, Austriju, Njemačku….» Jasna

Priznajem Jasni da nikada nisam sjela na motor (ako zanemarimo vožnju sa mojim tetkom na Tomosu u ranoj mladosti), a ona mi kroz osmijeh kaže da u tom slučaju nisam nikada osjetila potpunu slobodu tijela i duha.

Možda iz potrebe da me ohrabri, ali i da potakne one koji se dvoume, naglasila je da oni koji nikada nisu sjeli na motor i govore da to ne žele, zapravo i ne znaju kakav je to osjećaj.

«Kada jednom prođeš to iskustvo , sjedneš na motor i kreneš, poslije toga te pokreće samo jedna misao « vozi, vozi, samo vozi» Jasna.

Značajno mlađa, ali sa jednakim entuzijazmom kada su u pitanju motori jeste dama iz Banja Luke, Marija Grahovac.

Marija-2

Marija Grahovac

«Krećem na more motorom i voziću se skoro 10 dana na više lokacija.» Marija

Vjeruje da motor ulazi u kategoriju ‘vremena za sebe’ iako je društveni faktor u moto kulturi izuzetno bitan. Marija ističe da je motor 2 u 1, kada si sam, a uvijek u dobrom društvu. Ljubav prema motorima traje već tri sezone, a član je kluba MK ISTOK Banja Luka od ove godine.

I dok posmatram Mariju, na pamet mi pada da sam kojim slučajem I sama poželjela voziti motor, prvo bih morala proći preispitivanje i odslušati 100njak lekcija od strane najužih članova porodice.

Marija kaže kako nije prva u porodici koja vozi motor, tako da je u startu imala dobar argument i podršku, ali naravno da brinu za njenu bezbjednost.

Momcima jednako “zapne” za oko na motoru, kao i u drugačijem izdanju, što je priznaje, pomalo I zadivljujuće.

“Da mi je neko ranije rekao da cu zapasti nekome za oko jer vozim motor, ne bih vjerovala, a eto dešava se. Ipak, kako kažu u Istoku, ja sam im ‘brat’, a reakcije i van kluba u moto kulturi su uglavnom takve.” Marija

Marija1

Marija Grahovac

Obzirom na to da je ipak vrlo mlada ( još uvijek gazi dvadesete), zanimalo me koliko je kilometara pređenih na dvotočkašu iza nje. Odgovor me iznenedio jer je kako kaže, po sezoni prelazila oko 5.000 km.

Vozi koliko joj posao i druge obaveze dozvoljavaju, a to je otprilike 10 ak vikenda po sezoni, učestvujući na moto skupovima ili odlazeći na neko drugo putovanje motorom. Ona tvrdi da najviše voli taj osjećaj kada zatvori vrata redovnim obavezama, izoluje se u kacigu, te drži sve konce u svojim rukama, osjeti vjetar, kišu.

Iako su žene odavno uskočile u pantalone, počele obavljati gotovo sve iste poslove kao i muškarci, te itekako mogu i znaju nositi štikle, a istovremeno biti stamene i sposobne, često im se oduzima epitet dame.

Marija smatra da bajkerke itekako mogu biti i jesu, dame i gospođe.

I nju napominjem da smo mi ipak Balkanci, ali mi daje odgovor upravo onako kako I priliči nekome ko je zaljubljenik u dvotočkaše :

“Neki ženu na motoru doživljavaju kao poseban primjerak kojem treba iskazati ekstra poštovanje (iako i žene i muškarci imaju iste predispozicije za vožnju – dvije ruke, dvije noge i mozak). Ipak ima i onih koji su isuviše tradicionalni, pa ne mogu baš u potpunosti posložiti kockice”.

Mislim da ću od sada jače braniti stav da vjetar u kosi, kiša i miris benzina na cesti, mogu biti jednako privlačni, zanimljivi i ženstveni kao i mnoge druge prilike kada je nježniji spol u pitanju.

Čini mi se da ću pričekati neku novu priliku, a onda se možda otisnuti na dvotočkašu sa jednom od dama, pri susretu ispružiti lijevu ruku i nabaciti osmijeh koji će ostati zabilježen u mojim mislima, tik ispod kacige.

Autor teksta: Slađana Subotić-Damjanović