Dobro se dobrim vraća.

ivana

 

Autorka: Ivana, ( Anavi Artep Yzahretse ), Zagreb

Tekst, foto i video materijal je autorsko delo. Navedeni putopis je odobren od strane autora i prenešen je u potpunosti bez korekcija i izmena sadržaja.

 

1Danas sam posjetila obitelj Herak u Starim Bošnjanima, udaljenima od Zagreba oko stotinjak km.

To je malo selo od svega nekoliko stanovnika i par trošnih kućica. Imala sam u početku jedan problem; kako ih uopće naći, obzirom da nemam navigaciju… Ali čvrsto sam odlučila da ću ih naći danas… Shvatila sam da moram negdje nekoga pitati gdje ti ljudi žive. Ali koga? Nigdje nikoga. Samo negdje poneki pas, zaleti se i ganja motor. U daljini vidim čovjeka kako vozi drva u tačkama. Hvala Bogu, nakon četiri kruga po pustom selu da sam naišla na nekoga.

Čovjek mi je objasnio kako doći do njih. Bar sam ja tako mislila… Idete sad tu dole, pa skrenete na onaj šodreni put lijevo pa prva desno i onda kroz šumu pa desno, pa lijevo…I ja se zagubila. Krasno. Zagubila si se u šumi, Bogu iza nogu… Tipično za tebe. Voliš avanture, to si i htjela. 2

Na trenutak stanem i skinem kacigu. Vjetar podiže lišće oko mene. Predivno žuto, jesenje lišće. Okrećem se i svuda oko mene šuma, a ja stojim na nekom “šumskom raskrižju” na kojem su tri puteljka…

tri putaEh, sad koji put izabrati? Kao da sam u igrici “Hugo”… Izaberi jedan broj, sigurno ćeš pogriješiti… Ok Hugo, idemo pa šta bude. Blatna seoska cesta, koja na prvi pogled izgleda kao da vodi u samu šumu, vodi pravo u njihov dom. Sreća što imam ovaj svoj motor pa sam se uspijela probiti po šumskim puteljcima do kuće.

1Vidim kuću i čujem psa. Znači tu očito netko živi. Možda oni. Nadam se… Zovem, derem se… Nema nikoga. Samo pas laje i hoće se istrgnuti s lanca. Bilo me malo strah. Vidim otvorena vrata… Bilo mi je nekako neugodno ući, ali rekoh šta je tu je… Pokucam na vrata i čujem glas; samo malo… To samo malo potrajalo je par minuta. Otvara mi mlađa žena, na štakama. Ispričava se jer nije mogla ustati iz kreveta. Trebalo joj je duže jer je slomila nogu na dva mjesta i nedavno je operirana pa se još oporavlja.

5To je Vlatka. Zbog bolesti trenutno je nesposobna za rad. A život svoje traži, računi i dalje stižu, jesti se mora… Sjedimo tako i pričamo o životu…

4U kućicu ulazi poluslijepi stari djed. To je Vlatkin otac. Čuo je neku buku kaže pa je išao vidjeti tko je… Mislio je da u kući sjedi muškarac jer je vani vidio motor. Jedino me kosa svezana u rep odala da sam žensko. Gospodin slabije vidi već. Ima jedno stakleno oko, a na drugo gotovo i ne vidi… Pristojan je i ljubazan. Željan pričanja s nekim.. Ubacuje se u razgovor. Pričamo o političarima i svemu… Kažu da je Veljko, inače glava obitelji u šumi. Radi. On je obolio od šećerne bolesti prije 11 godina. S 84 kilograma, u vrlo kratkom vremenu pao je na samo 50. Do tada težak život bolest je dodatno otežala…

8Njihov sin, 15-godišnji Josip naizgled je običan tinejdžer, ali njegova se priča po mnogočemu razlikuje. Koliko god to danas bilo nezamislivo, on ne zna kako je to imati kupaonicu, a ni kakav je osjećaj imati sobu koju ne mora dijeliti s roditeljima. Josip je danas popodne u školi… Skromne su se želje skrile u oronule zidove ove trošne kućice. U nju su se uselili prije godinu dana, kada je ona u kojoj su do tada živjeli postala opasna za život.

Mještani ovog malog sela zajedno su se ujedinili te među sobom skupili novac i obitelji Herak sagradili novu kućicu. Radovi su trenutačno stali jer je ponestalo sredstava. Još uvijek su u staroj kućici jer nova nije dovršena. Pričaju mi da su bili novinari kod njih i sad ih stalno ljudi zovu…

13

Srce mi se steže, ali istovremeno sam sretna. Znam da će im sada pomoći puno ljudi. I sama sam odvojila nešto novaca i kupila im neke osnovne potrepštine… Vrlo malo je to sve, ali kad bi svatko malo pomogao, na svijetu nebi bilo gladnih ljudi… Namjerno ću napisati koliko sam potrošila. Želim svima dokazati da ja kao mali čovjek mogu doprinjeti boljitku nečijeg života… To je ono što mene čini sretnom. Možda ova moja ideja potakne i vas da pomognete nekome… To mi je i cilj. Neka svatko pomogne nekome.

3Napunila sam kofer na motoru sa raznim prehrambenim proizvodima te sredstvima za osobnu higijenu. Izdvojila sam 100-tinjak kuna. Neka mi nitko ne kaže da je to puno jer znam da mnogi koje poznajem samelju višestruko toliko u birtijama, za jednu večer. Kad bi svatko dao toliko, mnogo bi učinili… Pružimo ruku nade i spasa manje sretnima od nas, u potrebi… jer jednom će možda ta ista ruka nama trebati. Budimo promjena koju želimo vidjeti u svijetu… Ja ne želim vidjeti da je netko gladan u današnje doba. I sama sam bila nekad gladna kruha, kad sam otišla od kuće, pa znam šta to znači. Pomozimo starijem susjedu, bakici na cesti, ustanimo se starijim ljudima u tramvaju… Čini dobro i dobro će ti se vratiti. Moja vjera govori da će mi se vratiti sve dobro što sam učinila… Ali na onome svijetu. Vjerujem u to.

Čovjek bez vjere je izgubljen. Danas sam sretna jer znam da će nekome život biti bolji… Moj život će sutra biti bolji jer ću se napokon odmoriti i neću nigdje putovati. Umorila su me sva moja divljanja, a osim toga i PMS je tu… Ostajem s bakom peći kolače i ići ću u šumu brati kestene. Sve zlonamjerne komentare, vi zli, nesretni i maliciozni ljudi, zadržite za sebe. Ne zamjeram vam. Za vas ću posebno moliti… Hvala ti Bože što si me i danas čuvao. Hvala ti na ovom danu.

Amen.

FB link: https://www.facebook.com/gotic.ivana