Postojnska jama

ivana

 

Autorka: Ivana, ( Anavi Artep Yzahretse ), Zagreb

Tekst, foto i video materijal je autorsko delo. Navedeni putopis je odobren od strane autora i prenešen je u potpunosti bez korekcija i izmena sadržaja.

 

Prvi dan jeseni. U 7 ujutro temperatura iznosi 7•C. Hladno je i maglovito. Spremam se na put. Zima mi je i nije mi zima. Ja idem. Kažu da nema hladnoće nego samo loše opreme. Imam to što imam. Ko ga jebe. Krećem put Samobora. Na cesti opet kamiondžije i ja. Tu i tamo neki turisti što se vraćaju s prelijepog nam Jadrana. Gastarbajteri idu natrag. Bosanci u Deželu, naši za Dojčland…a i braća Srbi su uvijek tu negdje. Bitno da smo zajedno kao i prije. Bili i bit ćemo… Takva nam je sudbina. Bregana. Kupujem vinjetu. Pljuni sitnih 7,5 €. Više nema one kućice vani. Zima im je. Sad su tete unutra. Idemo dalje…

Mogi me pitaju o čemu razmišljam dok se vozim. O svačemu i ničemu. Sevnica. Rodno mjesto gospođe Melanije. Gospođe s izrazito jakim želucem. Zamisli to; ideš se sexati s frajerom ali on prije toga mora skinuti tupe s glave da mu ne padne dolje, u žaru borbe. Žuti kanarinac na glavi. Tog žutog kanarinca ne bih pogladila da mi gospodin da tri puta toliko koliko je njoj dao. Moraš imati dobar želudac za to. Da pustiš žlundravog žapca na sebe… Probala sam. Nije išlo. Nisam mogla gladiti kanarinčevu dlaku. Moj slabašni želučić to nije mogao podnijeti. Od tada radim 12-satne smjene, za ljubav svog želuca. Nije bed, dragi moj želucu… Još samo 30-ak godina tako. Baš ti hvala. Nisi mogao izdurati to, pa da ja, kao i sve ugledne dame budem gladiteljica žutog kanarinca.

Tko je bez grijeha, neka baci kamen prvi… Nakon 140-ak km sraćkanja moga mozga dolazim do Ljubljane. Vidim gospođe u Q-ovima i A-ovima kako hrle prema centru, u subotnji shopping. Sigurno su se jučer nagladile kanarinčeve dlake pa sad znaju šta, gdje i kako… a ti se smrzavaš na motoriću i ganjaš svoje želje i snove. Ma ko ih jebe. Lik s tupeom u obliku kanarinca na glavi. Raščistio se autoput od gladiteljica kanarinčeve dlake i nakon 50-ak km dolazim u Postojnu.

15Bez navigacije i ikakvih drugih pomagala. Dobri stari putokazi. Old school. Tražim selo Predjama.

1Tu stoji veličanstveni Predjamski dvorac. Samo 9 km od Postojnske jame, visoko u stijeni nadvio se nad okolicu. Slikovit, veličanstven, izazovan, tajnovit i neosvojiv dvorac izgrađen je u okomitoj stijeni visokoj 123 metra gdje kraljuje već više od 800 godina. Kao najveći špiljski grad na svijetu Predjamski dvorac upisan je u Guinnessovu knjigu rekorda. Predjamski dvorac u prošlosti je bio mjesto snimanja brojnih dokumentarnih znanstvenih i igranih filmova. Prije nekoliko godina u Predjamskome dvorcu ekipa Discovery Channela tražila je moguće neobjašnjive događaje i u svoje kamere i mikrofone uhvatila mnogo toga što se nije moglo posve jasno odrediti.

Godine 1986. u Predjamskome dvorcu snimljen je film Božji oklop s Jackijem Chanom u glavnoj ulozi. Dvorac se ne može opisati riječima dovoljno dobro… To se treba doživjeti.

4Pri ulasku u dvorac, dobije se maleni audiovodič koji izgleda kao mobitel i svi posjetitelji hodaju s tim kurčićem oko vrata. Pritiskom na tipke možete poslušati kratku crticu o određenim prostorijama unutar dvorca. Zamislite, imaju čak i na hrvatskom jeziku… Pri izlasku sam skoro zaboravila vratiti to sranje, ali me mlađahni vodič podsjetio na to. Ljubazan i nasmiješen. Zna svoj posao. Susjedi nam mogu biti primjer. Mozemo učiti od njih. Mlate pare. Za posjet dvorcu izdvojiti ćete 13,80 € što je oko 100-tinjak kuna. I uopće nije puno za ono što ćete vidjeti tamo. To je turizam, a ne mi… E, neću o nama jer će me glava zaboljeti od količine gluposti i pomanjkanja mozga.

14Krećem prema parkingu ali zaustavljam se u obližnjoj kućici, popiti ću kavicu. Dobro, i štrudlu od jabuka sam pojela. Želudac je dao do znanja da ne želi trpjeti manjak hrane. Zašto bih bila mršava kad možeš biti debela?! Ostajem se još nekih pola sata diviti tom veličanstvenom zdanju… Kanarinčev vlasnik me nije častio pa sam platila 4,80 € za ovo sitno zadovoljstvo. Da sam rođena u vrijeme dvoraca, jahala bih konja, a ne motor kao sada… Teško da bih bila princeza. I one su vjerojatno bile gladiteljice kanarinaca u svoje doba. To je put do ravnih i suhih leđa, a ne grbavih i znojnih kao što su moja. Odvalit ćemo još tih 30-ak godina, a poslije kak’ mu Bog da…

32Putem do parkinga vidim grupicu od nekih 5-6 bajkera. Smiju se i mašu mi. I dečko s parkinga mi maše. Bok mali, ljubazan si. I sladak. Vraćam se natrag prema Postojni.

22

24

25

Tu se nalazi Postojnska jama. Fantastična isprepletenost rovova, galerija i dvorana, razlog je što tu vidim sve rase i nacije. Kinezi, Mađari, Talijani, Turci, Nijemci, Francuzi… Nema jezika kojeg ne čujem. Kažu da je otvorena za turiste oko 200-tinjak godina.

26Tko cijeni sam sebe, mora je posjetiti… To vam je najbolji opis. Posjet špilji s osnovnim razgledavanjem košta 25,80 €, što iznosi malo manje od 200 kn.

27Hodanje po špilji traje oko sat i pol. Obzirom da sam klaustrofobična, bojala sam se kako ću to podnijeti… Ali toliko sam bila impresionirana svime, da se gotovo nisam ni sjetila da sam pod zemljom. Osim kad je vodičica rekla da su druge dvije etaže špilje zatvorene zbog urušavanja. Lagani znoj me oblio, što je doista nelagodno, obzirom da je temperatura unutra oko 9-10•C. Bila sam u svom motorističkom odjelcu i uopće mi zapravo nije bilo hladno. Žalila sam jednu gladiteljicu kanarinca koja je bila u japankama. Špilja je vlažna i mokra… i sa stropa cijelo vrijeme kaplje voda.

Najveća znamenitost špilje je njen stanovnik; čovječja ribica. Veličanstvena životinjica koja može doživjeti starost od oko 1000 godina. Bez hrane može biti i 7 godina. Nije svega željna kao moj proždrljivi želudac, zbog kojeg sam postala radnička klasa… Ali ajde da nisam imala kao dijete… Jesam. Moji su također bili gastarbajteri u Dojčlandu. Imala sam svega… Ali jebiga. Ja jednostavno volim jesti i tu spasa nema.

36Rekli su nam da ribicu ne smijemo slikati. Ja jesam. Balkanjeros na djelu. Kreten. Ali bez blica. Vidjeti ćete je među slikama. Najcrnija slika na kojoj se vidi neki bijeli spermić… E, to vam je ta čudnovata ribica. Cool.

Cijelim putem od ulaska u špilju sam se naguravala s dvoje retardirane digićke djece… Oni su morali biti prvi iza vodičice. Ali i ja sam htjela. Ja i jesam bila prva ali su me oni doslovce izgurali. Klinac i klinka, nekih 12-13 godina stari. Nekulturna stoka. Ma šta stoka… Stoka je plemenita. Odustala sam kad se i njihov tata počeo naguravati i njegova cura. Svi četvero su me prestigli i nabili se vodičici na glavu. Djevojka je isto shvatila da su retardirani. To još nisam vidjela.

23Na kraju sam otišla na kraj kolone, iza babe na štakama, pa sam radila selfije da me nitko ne gleda i da ne bulje u mene. Koju pičku materinu me gleda? To mi uvijek ide na živce. Moja baka kaže; gledaju te jer si lijepa. Možeš mislit. Bila bih još ljepša da sam gladiteljica kanarinaca, ali jebiga… nije nam Bog svima dao jaki želudac. Moj je jak samo kad treba jesti. Zato su mi hlače i premale. Popizdit ću… I poznavajući sebe, ja bum si rađe kupila nove nego da smršavim. Da skačem po vlasniku kanarinčeve dlake, bila bi fit i šlank… Na izlasku iz spleta špilja i tunela, opet se ukrcavamo na vlakić. Bilo je oko 100-tinjak ljudi i ja se ukrcala predzadnja, a iza mene još jedan dečko.

Pogodite tko nije stao u vlakić?! Jebena digićka obitelj sa mutavom djecom. Baš oni. Kad smo krenuli, pobjedonosno sam im mahala … ha ha ha… Karma is a bitch. Vodičica ih je tješila da će ubrzo doći drugi vlakić… Ali nije to bitno. Bitno je da sam ja na kraju pobijedila. Znate na kojem nivou je moj mozak bio kad sam se natjecala s djecom. Valjda je odbio surađivati jer on i njegov prijatelj želudac nisu već par sati ništa samljeli. Rekoh sebi; moraš te budale smiriti. Jer kad si gladan, nisi svoj.

35Laganih 2 sata vožnje, prosječne brzine od oko 160 km/h , napredujem prema mjestu od kojeg mi opet cure sline.

34

Mozak i želudac su navijali i jebeš mi sve, opet ja za stol.

33

Jedan od specijaliteta tog restorana je “Štruklova juha”…tko nije probao, neka mu bude žao. Klet Kozjak, Sveti Križ Začretje. Najbolja reklama su im zadovoljni gosti poput mog želuca koji nije ljubitelj kanarinčeve dlake… Ali čak i sami vlasnici kanarinaca i njihove milostive dođu ovdje. Ali kaj one znaju, njima je samo bitno da piše na cipeli Dolče & Baganna. Jebe se njima kaj budu u usta stavile… Uz čašicu finog crnog vinca, odlučila sam da bi bilo dobro prije kiše i mraka krenuti za Zagreb. Nek’ mi je guz’ca opet malo vidla puta, pa makar i na ovom “popodnevnom nadrkavanju” , (kako je neki dan gospodin Presečki komentirao moja putovanja )od kojih 600-tinjak kilometara… Dolazim kući oko 20 sati… Zadovoljna, sretna i punog želuca. Sad smo svi sretni. Želudac pun, srce na mjestu, a mozak vrti filmove…

Hvala ti Bože na ovom predivnom danu. Cijenim to. Amen. Svima preporučam posjetiti ovo mjesto.

FB link: https://www.facebook.com/gotic.ivana

This entry was posted in Putopis.